Razocarenje.
Na ivici besa,koji preti da u meni izazove momenat onog nekada davno pomenutog "pucanja",krecem da vidim sta je od nas ostalo. Resena da ipak iskuliram,neka prodje ovaj dan,kakav god bio,sutra je novi,mozda malo razumniji,shvatam.
Ne mogu da shvatim samo,reci koje izgovaras,kako se ti raspadas,a ja tu nesto kao ne razumem... jos ces reci i da sam nezahvalna... i ko zna cime ces me jos nazvati u sebi...ne mogu da shvatim zasto tako mislis. Sutra,kada film moj pukne,kada odem,kada me ne bude vise bilo...da li ces onda shvatiti ili ces i tada svaliti krivicu na mene...
Trudila se...trudila...ti si me gazio i gazio...svesno ili nesvesno,to vise nije ni vazno. Ja sam slomljena,poslednja,na listi cekanja zaboravljena...tek ponekad proradi u tebi nesto,pa me malo priblizis sebi, a meni i to malo bude dovoljno.Pa opet budem srecna.
Sad vise nije isto,malo volje koje sam imala,nestaje,gledam u tebe i iako zelim da se ponizim,da popustim,da opet precutim,ne mogu...razocarana sam.